Sarajevo 2112.

Rado bih se vratio u 2010. danas. Da se pogledam i uživo pratim taj 4. august 2010. Trema me nekakva spucala bila, papirologija kod matičara i tako to. Da se posmatram kako sve nešto kao radim i pokušavam se okupirati beznačajnim sitnicama s posla u mjesecu godišnjih odmora. Putovanja u prošlost su dozvoljena, bilo koji period osim onog nakon rođenja subjekta koji putuje.
Tako da mi želja ne može biti ispunjena. Ostaje mi samo da se sjećam i smješkam na sve to. Vremenska distanca. List po list, kao neka dobra i zanimljiva knjiga.

Mašina opet radi. A i ja sam u najboljim godinama, 139 i nešto sitno. Poželio sam se putovanja, prostora i vremena.
Kako je šega posmatrati sve s ove distance. I vas i mene. Ja, kao znam nešto više, i sad to dijelim s vama, kojih 100 godina unazad. Samo sam sretnik s poslom i iskustvom pa je Etičko Vijeće dozvolilo da ovako upadnem s vremena na vrijeme i podijelim s vama poneku scenu iz budućnosti i prošlosti.

Pokazalo se da je vrijeme samo ono što otkucava vaš sat, vaše srce. Koliko otkucaja, toliko vremena. A ukoliko ste sretnik kao ja, onda možete da budete svevremeni, bježati od Dalmata ili se družiti sa banovima bosanskim. Prostor je još manji problem. Ovo loko po Zemlji i ne računam, a ostalo izvan je samo pitanje udobnosti.

Dakle, srce. Ispostavilo se oko 2035. da je srce ono glavno u nama. Ne samo obična pumpa s nekim komoricama, već nešto puno više i veličanstvenije. Kokpit za naše duše i pokretač svega. Srce misli, inicira, vodi i osjeća. Do tada, kako se mislilo, vodeći mozak, je ostao samo puki procesor sa milion veza i spojeva, izvršilac volje našeg srca. Našeg sata, nas samih.
Otkriće je bilo revolucionarno ali je prihvaćeno bez ikakvih trzavica i osporavanja, prirodno i sa srcem...

Ja sam to znao i prije, volio sam svoje srce i pazio ga. Ona mi ga je pokazala i otkrila i sjećao sam se i zahvaljivao joj, jako često. 

I danas to činim...

Sjećate se onog problema od neki dan? Ono sa vremeplovom? Ponovilo se opet, skoro identična situacija. Sad ispituju zašto baš Pazarić. Sumnjaju na neke energetske anomalije, al' ne bih vas zamarao s tim. Ionako iz svoje žablje perspektive ne biste shvatili...

Uglavnom, grmi, sjeva, veliko svjetlo, buka iznad nivoa čujnosti, nekakav lud osjećaj euforije i odjednom sam u Pazariću. Ovaj put godina je 414. n.e. ali to ne znači da sam se išta bolje proveo. Bilo je jutro i nije bilo hladno kao prošli put. Osvanuo sam na livadi, koja je jako podsjećala na jednu od onih koje sad prolazite kada se vozite legendarnim, muzejskim M-17. Kada sam još ugledao Igman i ostale "neravnine" uokolo, bilo mi je jasno gdje sam. Upitao sam se kako to da je port vazda u ovoj vukojebini a ne na nekoj pješčanoj plaži na Mljetu. Da se to desi ne bi se ni vraćao više...

Opet po istoj proceduri, krenem na jug, prema Blagaju. Go, ko kakvo hajvanče. Ovaj put, tek negdje oko Jablanice naiđem na prvo selo. Dalmati. Kada sam vidio s kakvim tomahavcima su opremljeni seljani, nije mi ni na kraj pameti bilo da izigravam budalu i kradem tuđe mokasinke. Sačekao sam prvi mrak. U stvari i prije, jer su taj dan, kompletno selo, otišli negdje prema Boračkom sa očerupanim kokoškama i nekim krupnim pticama, te oderanim jelenima i veprovima svezanim nogicama na dugačke motke. Pretpostavio sam da idu na pijacu ili na neku dobru guzovaču. Prišunjao sam se do prve kolibe i napravio inventuru, kroz pola sata izašao sam na vrata sa najkvalitetnijom robom na sebi (poslije sam skont'o da je bila ženska odjeća, al' hajd...) i sit kvalitetne grahovice sa srnetinom.

Zašto ovo pišem? Pa da se bar nekom pojadam na nedostatke tehnologije kojom je opremljeno moje vrijeme. Lijepi 21. vijek...

Ovo je za ko-ubi-bambi da vidi na kakve se sve oglase može naletit'

Otiš'o nam je glavni spoj na vremeplovu tako da me nije bilo ovo nekoliko dana kod vas. Osjetljiva sprava, a jako korisna. Ko bi vas sad uputio u tajne budućnosti i prošlosti.

Kad sam već kod prošlosti, sprava je riknula na način da me prebacilo u Bosnu, u Teutino vrijeme. Sreća je bila pa sam osvanuo u šumi, i to u 22h po lokalnom vremenu. Jesam se i smrz'o. Isti je fol ko u Terminatoru, pojaviš se kroz munje, go k'o od majke rođen. I to me bacilo negdje oko današnjeg Pazarića, jedva sam prepozn'o reljef kad je svanulo.

Do prve nastambe išao sam najmanje tri sata, pravio sam se lud i dali su mi neko sukno da se ogrnem plus neku zdjelu sa geršlom kojoj je bilo najmanje tri dana. Kad su me ostavili samog, maznuo sam gazdine mokasinke i nastavio prema jugu. U ovakvim slučajevima, evakuacija je svakog prvog u mjesecu na određenom mjestu. Uvijek mora biti neka karakteristična tačka, vrh planine ili izvor neke rijeke. U oktobru je to izvor Bune.

Išao sam do Bune tri dana. Stigao sam na vrijeme. Što manje kontakta sa domorocima i što kraćim putem. Kritičan je bio samo Ivan, poslije je bilo lako. Ekipa za evakuaciju je stigla u tačno u 12h sve po službenom protokolu. Pokupili su me uz munje i sjevanje i ponovo sam bio u 2113.

Juče su uradili popravak, izvršili testiranja i opet sam s vama.

Niko nije vidio sjevanje?

Bila je 2067. Bosna je već dvadesetak godina bila članica WSO-a (Svjetska Svemirska Organizacija) i dva kandidata, dva bosanca, već su 5 godina bila na pripremama u Bajkonuru. Pripremali su se za dotad neviđenu misiju, nešto što još niko nije izveo do tada.

Zadatak misije je bio ispitivanje i uzimanje uzoraka Saturnovog prstena. Ovo do tada još nikome nije bilo uspjelo i čak i njima dvojici davane su male šanse za uspjeh. Krenuli su najnovijim brodom, ponosom WSO-a. Fuzijski pogon i dostizanje 3. kosmičke brzine za nevjerovatnih 7,8 sekundi. Malo čiji želudac je bio spreman za ovakva ubrzanja.

Ispaljeni su sa stare svemirske stanice, koja je kružila oko zemlje već dobrih sedamdesetak godina. Nakon par warpova za oko mjesec dana su bili na odredištu. Sve je išlo glatko a legendarna je bila komunikacija sa kontrolom leta kada su na pitanje o podršci za automatske sisteme, glavnom kontroloru skoro uglas odgovorili: "Nahrani šćenad i ništa ne diraj..." Svijet se smijao sedmicu dana.

Na kraju misije, sasvim neplanirano, izveli su malu svemirsku šetnju do prstena. Približili su se najvećoj gromadi, zakucali dva klina i jedan je iz džepa na nogavici izvadio komad platna. Razmotali su platno i pričvrstili za zakucane klinove. Odmakli su se par metara, stali u stavu mirno i pozdravili zastavu, pozdravom sa stečka.

Zastava je bila bijela, na njoj plavi štit sa ljiljanima.

Zanimljiv jaro

misakvecernji.blog.hr

Ovo mi je prvi Ramazan van planete majčice. Dobio sam pos'o, odraditi neko savjetovanje, daleko van uobičajenih ruta trgovačkih i vojnih brodova.

U Pojas Asteroida moja ekipa i ja, stigli smo prije dva dana. Tamo se nalaze kolonizatori. Ne baš svakakvi i obični već oni zajebani, kriminalci najgore vrste. Nešto slično Australiji na njenim počecima. Svjetska vlada je odlučila da se jednom zauvijek riješi šljama i pošalje ga daleko, što dalje.

Naš zadatak je  arhaično romantičan. Treba ljudima dati neku vrstu stručne pomoći. Kako se organizovati, doći do resursa, štediti energiju itd. a moja firma je expert u tom dijelu "opstanak ljudi u nenormalnim uslovima".

Asteroidi su gomila stijena  kamenčina koje lebde između Marsa i Jupitera. Kažu da je to krš ostao iza formiranja Sunčevog sistema. Tokom 100 godina to je bila idealna deponija za razne vrste otpada, a u zadnjih 10tak godina svijet se dosjetio da tu posalje otpadnike raznih vrsta i sorti. Učinjeno je tako da su se velike kupole, njih oko 50 postavi na najvećim gromadama, bez nekog rasporeda. Jedina komunikacija među njima bili su tegljači koji su radili razmjenu resursa. Neko je im'o vodu, neko željezo, neko cement. Drugi su uzgajali hranu u staklenicima. Sve je to trebalo uvezati i napraviti sklad. Čuvara nije bilo, ne po kupolama. Bila je tu stacionirana samo jedna velika vojna krstarica, spremna da smrvi bilo koju kupolicu, na najmanji znak nereda i ponude. A robijašima svakako nije bilo do toga, valjalo je preživjeti.

Smješteni smo u krstarici, u dijelu za goste. Ramazan je počeo i ja sam stigao na odredište, ne mogu se više vaditi da sam putnik i da ću napostiti sve kad se vratim kući.

Praktično pitanje, kad je sehur a kada iftar? U Pojasu Asteroida...

Sjećam se kad smo prvi put osvojili Mundial. Bilo je to davno, 2014. čini mi se. Više se ne sjećam koja je postava bila, al' su momci bili sjajni. Kasnije, sve vrhunski stručnjaci, na čelu raznih reprezentacija širom svijeta. Ne Katar, Emirati, Japan... Već Francuska, SAD. Argentina itd.
Bilo je to prvo svjetsko prvenstvo odigrano u Africi. I po tome smo ostali upamćeni. Vrućine su bile paklene. Utakmice su igrane tek iza 22h naveče. Ali BH Zmajevi (tako su nazvani na tom prvenstvu, zahvaljujući novom bosanskom grbu sa troglavim zmajem) bili su dobro pripremljena i utrenirana ekipa. Odigrali su sve sa pobjedama, jedini neriješen rezultat izvukao je Brazil, u grupnoj fazi prvenstva.
Finale se igralo sa Italijom. Prvo poluvrijeme smo gubili sa 1:0. Onda su žabari u drugom poluvremenu odigrali "katanac" i popušili tri komada. Bila je to noć za pamćenje.
Danas, 2113. fudbal se igra u raznim varijantama. Pravila ista, teren isti. Jedina razlika su gravitacije. Kec je naravno na površini, dvica visočije, na platformama u obliku oglromnih balona od pleksiglasa, sa pravim travnjacima i tribinama, i igrači, kao i navijači, vagaju tek pola svoje težine. I na kraju trica, koja se igra u Mjesečevoj orbiti, u istim balonima, a igrači teže trećinu.
Kladionice rade, fudbal je i dalje najvažnija sporedna stvar na svijetu.